Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Nije li sve ovo malo čudno?
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Nije li sve ovo malo čudno?

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 23. jun 2008.

 

Ne znam. Stvarnost je obično kompleksnija od onoga kako se prikazuje i zato neću da kažem da je sve baš zaista tako kao što liči da jeste. Drugim rečima, ne mogu baš sto posto da tvrdim da je sve ovo sa izborima i postizbornim pregovorima oko vlade bila obična farsa – mada se mora priznati da na to veoma liči.

Nije li, naime, pomalo čudna sigurnost sa kojom su doslovno svi politički “čimbenici” Koalicije za evropsku Srbiju, kako oni najviši, tako i oni srednjeg i lokalnog ranga, od samog početka bili apsolutno ubeđeni da nema ništa od tzv. nacionalne vlade, i da su pregovori između koalicije oko SPS sa radikalima i narodnjacima samo zamajavanje dok se ne pripremi scena, odnosno dok se javnost i SPS-ovo biračko telo koliko-toliko ne priviknu ne na ovu, već odranije dogovorenu varijantu. I to su govorili ne samo javno, što bi se onda moglo tumačiti i kao svojevsrno spinovanje i pritisak na kolebljive socijaliste, nego i nezvanično, uveravajući neobaveštenog i naivnog sagovornika kako je ta stvar “odrađena” još poodavno, a najkasnije sa poslednjim predsedničkim izborima. Možda to i nije tako, ali, pošteno govoreći, nije li ipak malo čudno kako se to Palma preko noći premetnuo u EU-manekena i kako su ljuti miloševićevci tako brzopotezno poleteli u naručje Tadića, Mantera i evro-atlantskih integracija?

Ne mogu, razume se, zasigurno da tvrdim kako DSS, odnosno Vojislav Koštunica, zapravo, nije baš preterano ni umirao od želje da pravi vladu sa radikalima, Palmom i Krkobabićima, odnosno, da su mnogi u DSS-u gotovo odahnuli kada se videlo da socijalisti odlaze na drugu stranu. Možda to, na prvi pogled, deluje neverovatno, ali kako drugačije shvatiti ovaj, takoreći, filozofski mir sa kojim se, izgleda, u DSS-u suočavaju, ne sa odlaskom u opoziciju – to jeste, ili bi barem trebalo da bude normalna stvar – već sa trijumfom politike koju su oni žigosali kao protivnu interesima države i praktično izdajničku. Drugim rečima, ili su preterivali i grešili tada – ili su, pak, nedopustivo indolentni sada.

Ako se može razumeti zašto se Boris Tadić gotovo majčinski trudi oko odbrane moralnog lika Ivice Dačića (“Kao što su i rekli, oni su najpre pokušali da se dogovore sa DSS-om”), ostalo je potpuno misteriozno zbog čega je i DSS faktički i š ao na ruku ovoj evro-romansi. Zašto nije javno rečeno šta je sve Dačiću bilo nuđeno da bi se videlo da je ta ponuda manje-više slična kao i ona Tadićeva? (A ako nije bila slična, pitanje je – zašto nije bila?) Zašto su saopštenja iz DSS-a poslednjih nedelja delovala tako kao da se po svaku cenu želelo uklopiti u već najavljeni Palmin i Dinkićev tajming i olakšati Dačićeva demokratska tranzicija? Zašto su se pre zvaničnog prekida pregovora narodnjački političari upuštali u – kolumnistima i karikaturistima primerenije – zajedljive procene zahteva PUPS-a, ili ekspertskih kapaciteta pravnog tima Jedinstvene Srbije? Zašto nisu pokušali da u poslednji čas možda ipak pridobiju socijaliste nekom atraktivnom ponudom? Ili , ako je to, kao što tvrde, bilo nemoguće, zašto ih objavljivanjem te primamljive ponude, makar ne raskrinkaju pred licem javnosti i njihovim biračkim telom? Ako su u DSS-u bili vođeni željom da ne deluju kao napuštena mlada – neozbiljno je i neprimereno značaju i veličini uloga. A ako su, pak, samo želeli da čuvaju obraz i principe – bojim se da su se malčice kasno setili.

Ne mogu, isto tako, apsolutno da tvrdim kako je Boris Tadić sve ovo već ranije dogovorio sa nadležnima u Briselu, Njujorku i Vašingtonu. Ali, nije li ipak čudno da su, kao što sam već svojevremeno napisao, “svi malo bolje obavešteni novinari i špijuni još krajem novembra prošle godine znali tačan datum predsedničkih izbora, kao i dan proglašenja kosovske nezavisnosti”? I da li mu zaista nije palo napamet kako između tih datuma postoji neka veza i da je, najblaže rečeno, nepristojno primati političku podršku od EU i SAD upravo u trenutku dok nam uzimaju deo teritorije i pri tome nas još dodatno ponižavaju svojim ciničnim i zaumnim obrazloženjima kako to čine iz prijateljskih pobuda i u našem interesu?

Da li je moguće da Tadić ne vidi kako je ova otežana međunarodna pozicija Srbije o kojoj je govorio nakon poslednje sednice Saveta bezbednosti u direktnoj vezi sa onim što je on lično činio i govorio poslednjih meseci? Poenta je, naime, da je Srbija tokom 2007. pa i 2006. godine, posle dužeg vremena, barem u tom spoljnopolitičkom smislu, ličila na normalnu državu. Postojao je makar privid nacionalnog konsenzusa i postojala je korektna saradnja između vlade, predsednika i opozicije povodom najvažnijih državnih pitanja (ustav, Kosovo, EU-integracije). I sve je to za ovih šest meseci otišlo u paramparčad i neće biti sastavljeno nikakvim kvazi-pomirenjem zaraćenih frakcija sa osme sednice, nikakvom holivudskom idilom Tadićevih demokrata i Dačićevih socijalista – pa čak ni (“sabornim”) svesrpskim koktelom na travnjaku britanske ambasade.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner